Vladika Artemije je na kraju lijepo rekao. Državi nije stalo da se riješi problem sa manastirima na Kosovu jer treba polako da se Kosovo pusti da otplovi. Ali lagano i neprimjetno. Zvanični predstavnici crkve (sinod-grupa visokosveštenika koja je preuzela sve poluge u crkvi)radi u skladu sa tom politikom. Dakle, politika države i sinoda je sljedeća:
1. Srbija mora u EU
2. Sve što se traži od nje za ulazak u EU se mora
ispuniti
3. Priznanje Kosmeta je prvo od toga
4. Priznanje Kosmeta se vrši kroz odbacivanje svake
odgovornosti prema manastirima i ljudima na
Kosmetu
5. Za ulazak u EU treba ispuniti zahtjeve Vatikana
6. Srpska pravoslavna crkva definitivno se stavlja
pod uticaj Vatikana-neprimjetno-vidi Ravenski
sporazum o kojem se do danas SPC nije
oglasila kako treba
7. Neophodnost učestvovanja u ekumenskim razgovorima
-čitaj priznavanje pape kao prvog, "namjesnika
Kristovog na zemlji" kao i ostale jeresi i
podmuklosti

SPC se do danas nije oglasila sa statusom u Zajednici svjetskih crkava iako se od nje tražilo istupanje i donijet je zaključak da ona MORA istupiti iz tog sramnog dogovora. Ali to je samo prvi korak ka priznavanju Vatikana kao jedine Hrišćanske crkve i definitivno utapanje Pravoslavlja u Vatikan.
Ravena je samo drugi korak.
Vatikan stoji iza EU i Srbija može samo samo preko Vatikana u EU tj, odricanjem od Pravoslavlja.
Uostalom, Hočevar je sve rekao. Ko je shvatio, shvatio je.

više nije bitan ni vladika Artemije koliko neodlučnost države i SPC-a, a još gora je stvar šta se sve dešava u pozadini i koja je politika u pitanju.
kroz svoju neodlučnost i pranje od problema polako se rješava pitanje Kosmeta.